OTVORENI DANI KRIJENICE

Pinklec zagorskih pejzaža, spomenka i klaruša

Što god radili utječemo na živote drugih. Posebna je radost čovjeka ukoliko može biti drugima od koristi i pomoći. Zbog toga nas svaki trud, u svakom poslu ispunjava zadovoljstvom. Tako je to bilo i na dan otvorenja ovogodišnjih Dana Krijesnice, u zajedničkoj večeri svoje nadahnuće javnosti su pokazali, Ivan Mlinarić slikar iz Oroslavja, Antonija Pavliša prezentacijom svojih suvenira i Ana Čižmek izložbom tradicionalnog nakita.

Oslikati svoju rodnu grudu u punoj izvornosti, svom dubinom proživljenog, osvojiti iskrenošću, zrelim ozbiljnim pristupom i profesionalnom izvedbom uspjelo je Ivanu Mlinariću.
Lepi su bregi zagorski pa čak i onaj rođen daleko, posjeti li ih, poželi im se vračati. Ja sam samo želio pokazati da se doista ima čemu vračati svatko tko Zagorje samo jednom posjeti – reći će skromno Ivan o svojim slikama.
Postoji priča o svijeći – gori li, ona je istovjetna sa svjetlošću – ne gori li, ona je tek bezimeni, pougljeni stijenj. Ivan Mlinarić izgara u svojim uljima na platnu, daruje nam svoju toplinu i ljubav, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, možda i nešto tuge. Bregi zagorski Ivana Mlinarića ispleteni su iz niti sjećanja i mašte, djelići su stvarnog i izmišljenog, ispunjeni nezaboravnim čežnjama, autobiografska nit aktivirana u životno bilo. Zato je našim očima lako primiti svjetlost, koju nam ovaj pristupačan, Zagorju privržen interpreta, nesebično daruje, ne razmišljajući kako sačuvati nešto za sebe. Ima slikara koji zaokupljeni stvarnošću, previde temu. Ivanovo Zagorje ponekad je u plastu sijena, ponekad u neuglednoj hižici, staroj vrbi ili tek naznakama živica na zagorskim poljima. No, Zagorje ma koliko ga voljeli, ne možemo zadržati za sebe, ne možemo ga posjedovati i radost je upravo pokazati ga, zajedno s prijateljima radovati se njegovim ljepotama. O slikaru je na otvorenju izložbe govorila voditeljica Gradske galerije Vasna Kunštek.

Na Zagorje s početka prošlog stoljeća podsjetila nas je spisateljica, poznavateljica baštine i tradicije Nevenka Gregurić, a u ozračju starinske pegle ovogodišnjeg suvenira Krijesnice. Za razliku od današnjih dana, nekad je peglanje veša bilo moguće bez električne energije. S puno zanosa naše su ih bake punile žeravicom i mahale njima slijeva nadesno, dok se pegle ne bi ražarile i potom prionule uz faldice na posteljini, košuljama, muškim gaćama… Na vrhu pegle nalazio se otvor sa poklopcem, gdje bi se stavilo žara iz peći, potom se postepeno dodavao novi, da bi pegla zadržavala toplinu, te samim time peglanje bilo lakše i kvalitetnije. Toplina nije mogla naškoditi ovakvom kvalitetnom starom predmetu, ponekad bi danima stajala na rubu peći, uvijek pri ruci gazdaricama, zagrijana i spremna za uporabu. Danas ove stare predmete možemo naći u muzeju ili pak ukrašene u različite boje, kao suvenir u zagorskim hižama. Naša je Antonija svoju peglu smještenu na starinskom ormaru naslijedila od svoje bake. Budi zaspale uspomene iz djetinjstva, a tko zna nestane li struje možda se prisjeti peglanja na žar. Promociji perunike kao hrvatskog nacionalnog cvijeta pridružili smo se mnogima koji na ovaj način slave svoja prirodna bogatstva. Kajkavski naziv za peruniku je leluja ili ljeljuja i mnogima se dopala kao spomenek u kreaciji naše Antonije, jer s radošću su je ponijeli svojim kućama.

Zagorski klaruš svečani je nakit tradicijske nošnje zagorskog kraja. Ana Čižmek inspirirana narodnom baštinom, tj. nakitom koji se nosio na području Zagorja u vremenu između I. II. svjetskog rata govorila nam jer o izloženim klarušima, narukvicama, iglama i naušnicama. U želji da naniže autohtoni zagorski klaruš gospođa Ana savjet je potražila u Etnografskom muzeju Hrvatske. Klaruš se izrađuje nizanjem, tj. preplitanjem prozirnih staklenih zrnaca veličine 2,5 mm i zrnaca u boji – crvena, zlatna staklena zrnca veličine 5 mm. Zrnca se nižu na konac na način da se dobije čipka. Za tako ispleten klaruš potrebno je 1800 prozirnih zrnaca i 120 do 200 zrnaca u boji. Klaruši su se nekada nizali na dlaci konjskog repa, koju napadaju moljci pa su mnogi stari klaruši uništeni. Danas se nižu na najlonskoj niti, koja je znatno tanja. Za izvorni klaruš potrebno je 50 sati smirenog i strpljivog ručnog nizanja perli. Na području Zagorja zapravo se više nosio prsni nakit. To su iglice koje se sastoje od metalnih dijelova i staklenih zrnaca; mali okrugli ili četvrtasti limići koji trepere daju posebnu draž tom nakitu. Staklena zrnca – bijela, plava ili crvena nižu se u male grozdiće što ih čini pravim zagorskim. I boje imaju svoje značenje – crvena kao boja plodnosti, plava mudrosti, a bijela nevinosti.

U prepunoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Krapini duh tradicije i baštine na osobit način pjesmom su donijeli članovi Klape Bistrica. Završetak službenog dijela priredbe nikako nije značio kraj njihovoj pjesmi, iscrpivši svoj kajkavski repertoar dugo u noć nastavili su znatiželjnoj publici, dočaravati melodioznost i šarm klapskih dalmatinskih napjeva. (T.G.)