PJESNICI I KRIJESNICA

Nebeske balade Vladimira Podgajskog

Nakon već dviju objavljenih zbirki poezije, (Posluhni sebe, 2004., Dečec na svori, 2006.) Vladimir Podgajski je u relativno kratkom vremenu svojim literarnim fanovima priredio novu pjesničku zbirku sa 145 kajkavskih pjesama. Nebeske balade potvrđuju da je Podgajski pjesnik nepresušne inspiracije. Iako se tematski ova zbirka dotiče već poznatih ishodišta i motiva (domovine, zavičaja, prirode, slobode, samoće, prolaznosti, ljubavi, Boga, mladosti) način na koji ih obrađuje, kako o njima pjeva, iznova je originalan i osebujan. Na momente je kerempuhovski otkačen, zaigran, bezbrižan, pak ubrzo potom ozbiljan, refleksivan, mudar da bi se pokazao i kao čovjek suptilna melankolična i baladična duha.

Zbirka je izdana u nakladi Ogranka Matice hrvatske Krapine, prezentirala ju je njena urednica Vesna Gregurović.
U četiri ciklusa (Na duši zlamenjka, Život je kinč, Samo jeno sonce poznam, Na zidu se kipec genca), koliko ih zbirka sadrži, dotakao se svoje domaje i Zagorja, sagledao učinke modernizacije – ekološke probleme, potrošački menatlitet, uočava zapuštene vinograde i hiže, siromašne, ljude iz treće smjene, ljude koji su pokleknuli pred porocima, ovisnošću o drogama, osamljene, stare i nemoćne. Socijalna tematika i problemi također ulaze u njegove stihove i podsjećaju nas i upozoravaju kamo idemo, koliko smo sebični i uskogrudni. Susrećemo se i s pejzažnim motivima, priroda ga krijepi, iz nje uči i stalno joj uvire. U ljubavnim pjesmama otkriva se kao nesebičan i otvoren sudrug. Pijevnim stihom, jezikom direktnih poruka, ali suzdržano i profinjeno izražava svoju ljubav prema dragoj: Kak naj rečem, rad te mam,/Sto krat sem ti rekel./Sve kaj gleštam, tebi dam,/Dušu sem ti slekel.(Ftiček moj). Zamjetan broj pjesama dotiče se ideja prolaznosti, smrtnosti, potrošenosti, prevladavaju osjećaji fatalizma, bespomoćnosti pred Božjim i zakonima prirode i pomirenosti s njima. No ljudima dobre volje najdraže će sigurno biti vesele, šaljive pjesme o vinu, pjesmi, druženju u kletima. To je, kako bi rekao F. Fancev lirika dobre volje, napitničarska, bezbrižna, duhovita. Za ilustraciju, svim čitateljima poklanjamo jednu takvu popevku koja samo što nije ušla među note, pjesma o pjesmi. Pjesma koja slavi radost i život.

ŽIVA NOTA

Dok bu sveta bu i pesme!
Ona nikak hmreti ne sme.
Naj ostane navek živa,
Vu vuglecu duše pliva.

Človek saki rad popeva.
Vsaka ftica pesmom zeva.
Cvetje farba svoje glase,
Celi svet se v pesmi pase.

Grilci noči daju senje.
Voda bučka, zove žejne.
Mesečina se rastače,
Po lojtrici pesma skače.

Posluhni ju i naj bežati,
Čez život te pesma prati.
Ona ti je živa nota,
Za nju nema zida, plota!

Z pesmom korak drugač zvoni,
Srca leču kak baloni.
Bog zna kam te pesma vodi,
Prepusti se tej slobodi!

Vsaka pesma život kroji.
Tvoja nota skup se broji.
Popevaj si da se čuješ,
Sam si svoju himnu kuješ!